Priča 1: Komšinica Cana je porodični, vojni penzioner. Njen muž je radio u vojsci, rano je penzionisan i tako poživeo još 30tak godina. Ona, mnogo mlađa, 17 godina, koristi penziju već 20tak godina. Neka je oko 37000 dinara, što je za današnje uslove i nimalo radnog staža, ipak lepa para.
Priča 2: Pričaju dve nastavnice u busu, kako ona starija ide u penziju. Kaže:"Ceo život sam posvetila tuđoj deci, svoju sam pomalo i zanemarila i danas mi je stavrno žao. Za dva meseca idem u penziju, 35 godina staža, bez ijednog dana bolovanja, osim porodiljskog. Ne znam da li da se radujem ili spremam za najbliži kontejner , mada se i tu konkurencija veoma oštra. Imaću oko 30.000 dinara, ako su tačno izračunali, a otpremninu ne znam ni kada ću i da l ću da dobijem."
Sada se ja pitam čemu predan i pošten rad. Imate li vi neki pametan odgovor?
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Ona je ceo život radila, ima iza sebe 35 generacija divne dece, koja će je grliti po ulici, upućivati lepe reči, slati čestitke za rođendan i 8. mart. Na Sv Savu može da ode u školu na proslavu, za Dan škole da vidi ostale penzionere. Ona prva, živi već 85 godine, viđa komšije i po nekog od rodbine. Da li je sve to pravedno ili ne!!?? Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: