Opet ja u velikom trgovinskom lancu. Uzimam kolica i guram se između brojnih potrošača ili ti kupaca. Niko ne gleda gde ide, kolicima me udaraju sa svih strana, deca me cimaju za suknju iz onih kolica - pola za hranu a napred auto za decu. Svi preturaju po gondolama sa kao jeftinijom robom – čuvena "Akcija". Niko mnogo i ne razmišlja, trpa u onu svoju korpu i nastavlja dalje. Samo po neki ubogi penzioner prođe sa polupraznom, korpom. Da li ste primetili u poslednje vreme i neka sumnjiva lica koja se guraju iza vas sa praznim korpama? Jednoj ženi je nestao novčanik i sva unezverena traži obezbeđenje. Nekom čoveku su nestale povlastice iz zadnjeg džepa.
Pretpostavljate, da je situacija haotična i da se čovek jedva provlači između zajapurenih kupca i blokova koja kakve robe na trasi prolaza. A muzika samo gruva. Uvek se pitam da li muzika treba da vam omogući prijatnu kupovinu ili da vas istera iz radnje. Koja je njima ciljna grupa (omladina!!??)? Odjednom, zatvoriše lancima (!!!) ceo jedan prolaz, hodnik, kao ređaju robu. Svi gunđaju ali radnici i dalje polako, uz obaveznu pričicu, ređaju neke kutije iako su rafovi skoro puni. Vozikaju ono vozilo za utovar, kače se po njemu i smeju. Kupci navikli već na svašta samo odmahuju, a neki i komentarišu. Krećem u drugi red, mada mi to menja koncepciju kupovine. Prvo me neko gurnu s leđa i nastavi:"Gledaj gde ideš. Vidiš da ređam kutije.". Zapanjena i preneražena ovakvim odnosom prema kupcima glasno komentarišem:"Zar vi to ne ređate van radnog vremena, nego sada u najvećoj gužvi?". Na to će ona besna prodavačica da mi odgovori:"Nama su plate smanjene (kao da nisu svima!!!), gazda slabo plaća, neću da dolazim ranije, traže mi da radim po ceo dan pa i da slažem ove kutije. Kupci se ljute, psuju nas, neki i grubo odgurnu, ali šta ću. Imam malo dete i moram da trpim sve. Uostalom, što ste krenuli u subotu u kupovinu (mislim se a kad ću?). Radnim danom , pre podne je gotovo prazno. Tada svi uživamo." Slegnem ramenima, žao mi je žene i krenem na kasu. Kasirka zaustavila red, pije žena vodu, gricka grisine i priča sa koleginicom. Konačno, nastavi posao ali stalno greši jer uporno prepričava jučerašnju tv seriju. Ljudi su već nervozni i gunđaju, a ona onako nadobudna i sva važna kaže:"Što se mene tiče meni je plata ista i kad vas je puno i kad vas nema. Tako ako vam se ne čeka ili ne dopada možete da izađete." Šta tu ima više da se priča.
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Nikome kod nas nije lako. Kupci bi da budu lepo usluženi, da im se posveti pažnja, da se samo sa njima razgovara a ne i sa dve koleginice okolo, hteli bi da budu "mali carevi" u kupovini. Pare se ipak teško zarađuju i možeš da ih ostaviš gde ti je lepo da kupuješ. Naši jadni prodavci verovatno nisu bili u inostranstvu pa ne znaju kako se kupac dočekuje. Ali to nije njihova krivica. Veliki trgovinski lanci bi mogli da ih šalju na po nedelju dana u smislu usavršavanja (ako to uopšte postoji kod nas). Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: